„Nebesa“, dugo iščekivani film majstora komedije prvi na repertoaru Mostar film festivala

Nakon svečanog otvaranja, Mostar film festival će u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača u 18 sati početi jednim od najiščekivanijih regionalnih filmova koji dolazi od redatelja najgledanijih filmskih hitova na našem području. Srđan Dragojević donosi komediju o junacima postkomunističkog društva, koji se nakon pola stoljeća ateizma okreću religiji.

Novi film iz pera majstora komedije nosi naziv “Nebesa” i donosi tri priče o utjecaju tri Božja čuda u srednjovjekovnom smislu, koja se događaju (anti)junacima filma. Oni žive u postkomunističkom društvu koje, nakon pedesetogodišnjeg ateizma, ponovno uči o kršćanstvu.

Glavna uloga je povjerena hrvatskom glumcu Goranu Navojcu, a živopisni milje likova ovaj put je okupiran sujevjerjem i nerazumijevanjem temeljnih principa vjere. To često vodi u pretjerivanje, stvarajući tragikomične situacije. Pratimo živote šestoro likova u tri različita vremenska razdoblja, od 1993., preko 2001., pa do 2026. godine. Oni su zbunjeni vrijednostima koje su nastajale u prethodnom vremenu, u prošlosti kada je komunizam koegzistirao s religijom i suptilno je zanemarivao.  Uloge u filmu povjerene su Kseniji Marinković, Bojanu Navojcu, Nataši Marković, Anđelki Prpić, Milošu Samolovu, Srđanu Todoroviću, Nikoli Pejakoviću, Ani Mandić, i drugima.

“Nebesa” su snimljna u Makedoniji, ali nije sasvim razjašnjeno gdje se radnja događa. Zastavnik Stojan (Goran Navojec) jednog jutra se probudi sa svjetlećim oreolom iznad glave, što izazove pravu pomutnju kod njegove supruge Nade (Ksenija Marinković), ali i mjesta u kojem živi. Kako nije baš jednostavno živjeti sa svjetlećim kolutom koji mu lebdi iznad glave, Stojan ga se po svaku cijenu želi riješiti, a u tome mu pomaže brižna supruga, koja se savjetuje s crkvenim osobljem. Vjerujući da će oreol nestati ako Stojan upražnjava sedam smrtnih grijeha, supruga intenzivno kuha, tjera muža da se prežderava i bludniči. Međutim, oreol se ne da tako lako i “sija na glavi svog sveca kao Las Vegas”. Jedno od tri božja čuda je i ona linija radnje koja prati talentiranog slikara, koji privuče pažnju javnosti tek kada se shvati da, gledajući njegova platna, čovjek može da se najede, što je neka vrsta alegorije o “hranljivoj umjetnosti”.

Srđan Dragojević je redateljsko ime koje je uvelike doprinijelo reputaciji srbijanske kinematografije, koju danas percipiramo kao mjesto kvalitetnog humora. Još kao apsolvent režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu, Dragojević je snimio diplomski film “Mi nismo anđeli” (1992.), naslov koji je otvorio put filmskim preokupacijama urbanih mladih ljudi. Likovi i replike iz tog filma i dan-danas žive u našem kolektivnom pamćenju i citiraju se u popularnoj kulturi. U filmu “Lepa sela lepo gore” 1996. godine, Dragojević se dotakao problematike rata u Bosni i Hercegovini. “Rane” su bile neka vrsta dijagnostike beogradskog kriminalnog podzemlja i na duhovit način su predstavile uništenu generaciju koja je, odrastajući na ulici, svoje idole pronalazila u kriminalcima i frivolnim televizijskim programima. Sličan odjek u javnosti imao je i naslov “Parada” iz 2011. godine, u kojem je progovorio o gay problematici i pričom povezao države biviše Jugoslavije.