RETROSPEKTIVA/Vlatko Filipović (1936-2019)
Malo je koji reditelj u BiH toliko bio vezan za tlo odakle potiče u svom autorskom djelovanju kao što je to bio primjer sa Vlatkom Filipovićem. Na filmsku scenu stupio je ranih šezdesetih kao autor značajnih i međunarodno nagrađivani dokumentarnih i kratkih filmova „U zavjetrini vremena“ (1964), „Žedno polje“ (1965), „Punta velikog mora“ (1966), „Hop jan“ (1967) i „Zemlja neretvanska“ (1968).
Iako su neki od filmova nastajali po zadatku i sa ciljem predstavljanja života ljudi u raznim krajevima BiH, ali najčešće u Hercegovini, Filipović se vrlo brzo uspio nametnuti i kao čistorodni filmski autor koji u svojim djelima priča storije o ljudima koji najčešće žive u ektremnim krajevima ili uvjetima ove zemlje, stvarajući univerzalne filmske priče koje izbjegavaju svaki oblik ideološkog stege i time bivajući autentična i velika djela sedme umjetnosti. Zbog toga je Filipović bio jedan od prvih autora čija su djela prešla gvozdenu zavjesu komunizma i na velikim svjetskim festivala tog vremena pobrala značajne nagrade (Oberhausen, Cannes, Chicago, Leipzig, London, Krakov i drugi), dok je antologijski dokumentarac „Hop jan“ bilo prvo filmsko djelo sa ovih područja uvršeno u stalnu postavku Muzeja MoMA u Newyorku.
Svoju opsjednutnost rodnom hercegovačkom geografijom nastavlja i u svojim igranim filmova „Moja strana svijeta“ (1968) i „Deveto čudo na Istoku“ (1974) , dok u filmu „Nastojanja“ (1982) istražuje položaj umjetnika u tadašnjem društvu.
U burnim godinama raspada komunizma i ratova devedesetih Filpović djeluje angažirano, snimajući djela otpora zlu koje je ovladalo tim vremenom i ovim našim prostorima („Poruke sa stećaka“ (1992), „Ravno danas“ (1992), „Vatre Sarajeva“ (1992), „Križni put u Sarajevu“ (1993), „Tragovi zla“ (1994), „Kako ubiti Kriega u Sarajevu“ (1994) i drugi).
Filmski jezik Vlatka Filipovića snažno i estetski uvjerljivo plovio je vremenom u kojem je živio u rasponu surovog dokumentarizma do poetskog osjećaja za svijet i ljude oko sebe.
Jasmin Duraković
Direktor Filmskog centra Sarajevo
Jasmin Duraković, selektor
Filmski centar Sarajevo
Jasmin Duraković rođen je 1966. godine u Bugojnu. Svoju javnu karijeru je započeo polovinom osamdesetih kada u tadašnjoj omladinskoj štampi počinje da piše o filmu i video artu. Bio je glavni i odgovorni urednik subverzivnog lista "Valter", potom urednik i suradnik u mnogim drugim bosanskim listovima - Bosanski pogledi, Slobodna Bosna, BH dani, Nedjelja. Za svoj novinarski angažman dobio je nagradu Novinar godine u BiH 2000.
Na filmu i televiziji radi od 1990. Autor brojnih tv programa, reportaža, tv eseja, kratkih filmova, uključujući i dokumentarni life magazin “Čekajući 2001 – Sarajevo”. Bio je prvi generalni direktor RTVFBIH (2001-2008), kao i direktor Tima za uspostavu Javnog servisa BHRT (2004).
Snimio je više dugometražnih igranih filmova: "Nafaka" (2006), "Sevdah za Karima" (2010.) i "Ja sam iz Krajine, zemlje kestena" (2014), te međunarodni filmski projekat "The Final Barrier" (2016). Trenutno radi kao producent u vlastitoj producentskoj kući DEPO.